iwee

Minuti sporo prolaze.... Kasne.... Zasto kasne?! Zar ne znaju koliko zudim da ga opet vidim?! Vrata se opet otvaraju,osmijeh nade prelazi preko mog zabrinutog lica,ali brzo splasne..... Neka debela medicinska sestra izbacuje smece... Sjedim kao na iglama,trznem se na svaki zvuk,sa svakim otvaranjem onih gvozdenih vrata ja imam sve manje nade da cu ga vidjeti.... Sat vremena.... Cijeli sat sjedim tu i cekam.... Zasto toliko? Hoce li uopste izaci? A sta ako je vec otisao,sa nekim drugim,a mene zaboravio? Okrecem se na drugu stranu da ne bih vise gledala u ona vrata.. Palim muziku da ih ne bih cula kad se otvaraju.... Neciji njezni dodir... Okrecem se i vidim ga... Gasim muziku i skacem da ga zagrlim.. Placem... Od srece... On me gleda u oci,brise mi suze i kaze:"Ey,sta je bilo?","Tako sam srecna... Toliko sam cekala... Nisam bila svjesna koliko si mi nedostajao..." On mi njezno stavlja prst na usta i kaze"Sve je OK sad..." i poljubi me.... Sve sto je bilo sumnje u meni je nestalo,nista i nikog nisam primjecivala... U ovom scenariju bili smo samo on,ja i nasa ljubav.... Kad bih samo mogla zaustaviti ovaj trenutak zauvijek....






Ova prica je izmisljena.....NE povezujte je sa stvarnim dogadjajima i osobama....

Danas sam izasao prvi put.... Ovi ljudi nisu toliko ludi... Mislim normalno izgledaju.... Upoznao sam par momaka.. 2 bivsa narkomana i jos 3 lika koja su se pokusala ubiti... Sutra cu upoznati cure... One danas nisu izlazile... Doktori su bolesniji nego sto mozes zamisliti... Neki imaju neke cudne tikove.... Pokazacu ti kad se vidimo.... A dvoriste je preljepo... Par zena ga sredjuje... One su ovdje dugo.. Ne znam zbog cega.... Jedva cekam da te vidim... Jos samo 15 dana... Brojim minute do ponovnog susreta...

Volim te...
Tvoj xxxxx

P.S. Moulin Rouge mi nikad nece dosaditi,dok god ga gledam sa tobom....

Duso,danas opet dosadan dan... Opet sam cijelo vrijeme crtala... Napisala sam par pjesama... Poslacu ti ih kad ih doradim.... Veceras ne idem u grad.. Gledacu neki film... Mislila sam opet Moulin Rouge... Gledali smo ga zajedno milion puta... Meni jos nije dosadio... Tebi? Rekao si mi da ce da te puste da izadjes iz sobe ovih dana.... Javi mi ima li nekih ludaka.... Kako izgledaju doktori? Jesu li ludi kako se prica? Kako izgleda dvoriste? Ja ga zamisljam uzasnim... Sve sivo... Gomile smeca.... Cujemo se sutra....


Volim te..
Tvoja Ivy....

Budim se... Skroz sam se ukocila... Ova stolica je tako neudobna.... Pogledam u pravcu kreveta i dodje mi da skacem od srece! On... Je ziv!!!!! Odlazim i sipam 2 solje kafe... Budim njegovu majku,ona se slabasno osmjehne i znam da misli isto sto i ja... Nocna mora jos nije gotova,ali ova ce da ima srecan zavrsetak!!!

* * *

"Cucemo se pismima","Naravno".. Jedan poljubac i ulazi u onu mracnu ledenu zgradu.. Ovih par dana u bolnici shvatili smo da se volimo vise nego sto smo mislili.... 2 mjeseca.... Bice to sve ok.... Samo 2 mjeseca ga nece biti... Ali cemo se cuti... Pismima... Svaki dan... I onda kad se vidimo... Jedva cekam... Bice sve kao prije... Mozda cak i bolje....

Nevjerica,ocajanje,suze,bol... Trcim prema krevetu.... Vristim... Ali me niko ne cuje.. Muzika je preglasna... Gasim je i zurno uzimam telefon... "Hitna pomoc,izvolite","Molim vas",placem,"Moj decko,jos je ziv,pokusao je da se ubije,molim vas,dodjite.. ","recite nam koja je adresa,dolazimo odmah","..."Ostavljam telefon,stezem mu ruku nekom krpom,da manje krvi iscuri..."Gdje je ta jbna hitna?!" vristim u ocajanju...."Ne moras se muciti... Moj zivot je ionako gotov,osjecam da te gubim,a bez tebe mi nema zivota i ljepse mi je umrijeti nego izgubiti te...","Ne,ne,ne,ne,ne gubis me... Volim te,vise nego ikada...","Ali,zasto onda,cemu oni anonimni pozivi,one poruke koje ne smijem da citam?","Spremala sam ti poklon za rodjendan,veliko iznenadjenje... Ali pobogu o cemu ja sad pricam.... Molim te,ne ostavljaj me ovdje samu,molim te?! Ako umres i ja cu za tobom... Duse su nam povezane,i ja ne zelim zivot bez tvog djela...","Nemoj da pokusavas da umres zamnom... Ja cu uvijek biti uz tebe,ali ti ne smijes umrijeti zamnom...". U tom trenutku,prekinuli su nas ljudi iz hitne pomoci... Prebacili su ga na onaj krevet i odvezli.... "Ne ne mozes sa nama...","Ali molim vas,kako ne mogu,ja sam mu djevojka","Zao mi je,ali ne mozes,i nemam bas mnogo vremena za bacanje...Dodji za nama u bolnicu ili ostani u stanu..." Odlucujem da ostanem... Priblizavam se krevetu i gledam... Toliko krvi je izgubio... I tada mi na pamet pada njegova majka... Pa pobogu ona nista ne zna... Zovem je,govorim joj sta se desilo i dogovaramo se da se nadjemo u bolnici... Trcim... Gubim dah... Ali skoro sam tamo... Ulazim u bolnicu i tamo me docekava neka neljubazna sestra,koja me tjera da sjednem... I tada se potpuno slomijem.... Placem,gusim se od placa... "Vi ste Ivana?" cujem neciji duboki glas.."Da ja sam",kazem i podignem glavu i ugledam doktora,cije crte lica nisu nista odavale..."Sta se desilo,molim vas,oce li prezivjeti?","Nemam bas najbolje vijesti,bojim se...","Sta to znaci?!","Ako prezivi noc,ima 90 % sanse da prezivi....","A kolika je sansa da ce da prezivi noc?","Veoma mala,bojim se... Tanusna...Sada mozete u njegovu sobu,broj 308.. Koliko sam shvatio njegova majka i sestra ce brzo da dodju?" Okrecem mu ledja i slabasno govorim da,dok krecem ka sobi 308... On spava... Tako je lijep,izgleda tako smireno,kao da sniva najljepsi san.... Ovo je sve bilo zbog mene.. Da nisam planirala ono glupo iznenadjenje,sve bi bilo OK.....

Jedan propusten poziv.... Nepoznat broj...Nista novo,mislim,samo cu da ignorisem kao inace.... Ostavljam telefon i ponovo palim muziku.... Zasto li me toliko bocka da saznam ciji je broj?! "Ajde",mislim "Nazvacu,necu umrijeti od jednog poziva." Zvoni... 1,2,3,4,5,6 puta i vec pomisljam da se niko nece javiti,ali tada cujem njegov glas,udahnem duboko i kazem:"Ey,srce,sto si zvao?" Nije mi jasno,zasto,posle toliko vremena koje smo zajedno,ja se i dalje trznem svaki put kad mu cujem glas,svaki put kad ga vidim osjecam leptirice u stomaku,najezim se od svakog njegovog dodira.... "Samo da ti cujem glas,ljubavi",kaze on nakon kratke stanke,ja se trznem iz razmisljanja. "Ciji ti je to broj?","Oh,sestrin,novi,nisam mogao da nadjem svoj telefon....","Ok,doci cu do tebe,za nekih pola sata,jekl to uredu?","Nemoj,imam nesto da obavim.","Ok,cujemo se poslije". Prekidam poziv i nista mi nije jasno.... Ovaj razgovor je bio skroz cudan.... Ton njegovog glasa odavao je da nesto nije u redu,nikad me prije nije zvao sa tudjeg broja i nesto mora da obavi... Nikad mi nije tako rekao.... Uvijek mi objasni cak i najsitnije detalje.... Ali po tonu njegovog glasa sa shvatila da je bolje da nista ne pitam... Ipak cu da odem do njega,ako ne bude tu,mogu biti sa njegovom sestrom... Na brzinu se oblacim i krecem... Idem pored reda najvisih zgrada u gradu.... Zasto je njegova zadnja?! Mrzim da hodam toliko.... No,dobro bar cu da ga vidim... Oh pobogu,cak na 6. spratu zivi!!! Lift je pokvaren,naravno...."Polako cu",razmisljam,"Samo 6 spratova..."Ta gomila stepenica,nema im kraja.... Mrzim ih... Napokon sam ispred vrata.... Zvonim,a niko ne odgovara. Cujem muziku pa odlucujem da udjem,misleci da sigurno ne cuju zvono jer je Rammstein po obicaju pojacan do daske... Cim udjem,shvatam da muzika dolazi iz njegove sobe...."Oh,to je taj posao...." pomislim "Sigurno je sa nekom curom"... I od same pomisli mi krecu suze... "Ne,nema plakanja,koja god da je to cura..." govorim sebi,a jos uvijek u glavi prebiram sve cure koje znam,i ni jedna mi ne zvuci kao osoba koja bi mi ga otela.... Stavljam ruku na kvaku,duboko udahnem,spremajuci se za ono od cega me dijeli par centimetara drveta....

Dan kao i svaki drugi.... Ponovo razmisljam o nama,o tome sta bi bilo kad bih mogla vratiti vrijeme,koje bih odluke donijela,da li bi se sve zavrsilo na isti nacin? Glava mi je opet puna pitanja bez odgovora.... I opet se borim sa sobom,tjeram sebe da razmisljam o necem drugom,uobicajenim stvarima,drugim ljudima,muzici,filmovima,a

Cudno je to.. Kako sitnice iz proslosti,koje su nam jednom uljepsale dan,sada mogu natjerati suze na oci... Sjetiti se trenutka koji sam dijelila sa dragom osobom,koju sam izgubila nedugo zatim je tesko. Boli kada je sve sto je ostalo od neke osobe samo par uspomena,naizgled beznacajnih,ali meni svaki taj trenutak znaci vise nego svaka rijec koju sam poslije toga izgovorila...

Jos uvijek se sjecam te cokolade... Sjedala sam u njegovoj kancelariji i nesto crtala. Uvijek me je fasciniralo sto je bio direktor,za mene je to bilo kao da je vladao svijetom... On mi je sa osmijehom prisao i pruzio mi bijelu cokoladu koju mi je donio kada se vratio sa puta. Bila je to prva bijela cokolada koju sam u zivotu vidjela i bila sam zadivljena. Toliko me je odusevila da sam samo sjedala i gledala je,nisam se usudila da je probam. Tada sam bila najbogatije dijete na svijetu,osmjeh je blistao na mome licu.

Moj deda... Bio je osoba koja je ostavila najveci utisak na mene dok sam bila dijete... Ponasao se prema meni kao da sam princeza... A sada me za njega veze samo par uspomena,koje su bile zaturene negdje duboko u meni godinama,sve do danas...

Sjecam se kada bi me sjeo u krilo dok bi vozio svoju zelenu "zastavu",ni jedna limuzina nece zamjeniti tu voznju i mog "Zelembaca",kako sam imala obicaj da ga zovem... Zajedno bi gnjavili zeca i macku koji su zivjeli u stanu. Koliko sam se smijala kada bi mu papagaj skocio na rame i kljuckao uvo... Samo je njemu polazilo za rukom da tako dresira zivotinje... Kada je moja pokojna,jos se ne mogu navici na tu rijec,baka stavila viklere jednom,on ju je zezao da ima rogove,a zahvaljujuci meni,dobila je nadimak "Baka Roga" i tako su je zvali do dana smrti.. I sad kad god je se neko sjeca,ne zove je imenom,vec "Baka Roga"... Koliko sam se samo osjecala vazno kad sam pred dedom nalozila vatru i stavila kestenje da se pece... Tesko je sto mi je ostalo jos samo par uspomena na taj period... Par dana prije svoje smrti kupio mi je plave cipelice sa zutim masnicama i dao mi ih uz rijeci:"Za moju princezicu". Za mene su te cipelice bile najljepse na planeti...

Kad je zavrsio u bolnici mnogo sam se plasila. Popeti se stepenicama na vrh nase zgrade bilo je pretesko za mene. Kapljice krvi obiljezavale su put kojim je taj dan prosao. Nisam znala zasto su ga odveli,ali znala sam da je nesto mnogo lose. Sa ostatkom porodice otisla sam da ga posjetim u bolnici. Nasmijao nam se i sve je izgledalo kao i inace,osim aparata na koje je bio prikljucen. Govorio je da ce sve biti uredu. I onda smo ja i Simona morale da idemo. Majka nas je odvezla u stan i taman kad nam je upalila crtani i posla da se vrati u bolnicu,ostali su dosli i rekli joj da je deda umro. Od mene i Simone su to krili,rekli su mi da je otputovao,a ja sam cekala dan kad ce se vratiti i sa osmijehom mi uruciti bijelu cokoladu,a ja opet utonuti u njegovo krilo i opet biti njegova mala djevojcica. Ali taj dan nikada nije dosao.

Ako raj postoji,onda je to mjesto na kome je on,moj heroj. Nadam se da cu ga nakon ovog zivota opet vidjeti,nasmijanog i vedrog,kao uvijek,da cu ga moci zagrliti i zahvaliti mu sto je bio dio mog zivota i uljepsao mi djetinjstvo.

Kao crv gmizem zivotom u potrazi za istinom. Svima suvisna,hrana grabezljivim lesinarima koji tragaju za bilo kakvim povodom da mi zagorcaju zivot,da me uguse u bolu,dok me komadaju i proucavaju moje dijelove,kao da ih fascinira kolicina patnje koju mi nanose. Nekada,u rijetkim situacijama mogu se nositi sa tim,odlucno nastavljam svoj put,ne obazirem se na ugruske nastale udarom kljuna,na opekotine nastale u suocavanju sa zmijskim jezikom.

Zivot nam donosi razocarenja,znam,ne moze uvijek sreca i spokoj vladati nasim umovima. Ali meni se bol uvukao u vene,poput tumora,unistava djelice srece koji su mi ostali,nakon svih tih napada,svog tog bjezanja od istine i svih tih neisplakanih suza,koje truju moju dusu,sire otrov velikom brzinom jer su zadrzavane previse dugo. Ali moje lice se nece zgrciti od bola,necu dozvoliti neprijatelju da pobjedi.

U sudnici je nekada najbolja odbrana cutanje,tako je i u mom zivotu. Predstavljen je velikom prostorijom,koja je puna zlih i laznih osmjeha tuzioca,sudije, svjedoka koji lazu uprkos zakletvi. Ponekad se nadje neki iskren smjesak nade,mozda branitelja,mozda svjedoka koji je na mojoj strani,ali pored svega,ja sam samo posmatrac,gledam kako mi sude,a ne mogu da se branim. Presuda je uvijek protiv mene,ali ja nemam pravo prigovora,ni zalbe. Osudjena sam na tamnicu,ogranicenu resetkama stida,bez prozora. I sve sto mogu je da posmatram,ne smijem napraviti ni jedan korak,da ne bi bio pogresan. Ostaje samo da se nadam da ce se jednom pojaviti osoba,koja ce biti dovoljno hrabra,jaka i istrajna da me oslobodi neosnovane optuzbe.

Kad bih mogla napisati pjesmu,koja bi opisivala cijeli moj zivot,kako bi se zvala? Mislim da bi bila balada,bez svijetlih tacaka,sa srecnim momentima koji traju previse kratko da bi ponistili sav nagomilani bjes i bol. Bila bi to elegija mozda... Labudova pjesma,previse tuzna da bi se slusala,labuda cija su krila odavno slomljena,kojem je ova pjesma jedini nacin  da izrazi sve sto osjeca,ali bila bi ugusena,zamrla u pecini u kojoj se nalazi...

Labud bi bio prisiljen da slusa odjek,mada to ne bi zelio,posto bi onda uvidio koliko je gresaka napravio u toku zivota. Istina boli,a da li je sposoban izdrzati jos bola,cak i na kraju svoga zivota,kada traga za mirom u srcu? Cekajuci posljednji otkucajmorace da se prisjeca svakog bolnog momenta,svake pritajene suze... Morace prezivjeti sve to opet...

Zato ipak necu napisati tuznu pjesmu,moja ce biti puna optimizma. Davace nadu svima koji su je izgubili. Ovaj labud ce otpjevati svoju najljepsu pjesmu sa veseljem u glasu,mada ce to biti dobro pripremljena uloga,jer je sreca odavno utihnula u srcu...